gl. dvov. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. kapitùlīrām, 3. l. mn. kapitulírajū, imp. kapitùlīrāj, aor. kapitulírah, imperf. kapitùlīrāh, prid. r. kapitulírao〉 odustati/odustajati od daljnje borbe

im. ž. 〈G kȁpljē; mn. N kȁplje, G kȃpljā/kȁpljī〉 veoma mala količina tekućine izdužena okruglasta oblika [~ vode; ~ ulja; ~ vina]; sin. kap ♦ mlad kao ~ veoma mlad

im. ž. 〈G kàpljevinē; mn. N kàpljevine, G kàpljevīnā〉 tekućina koja se kapajući taloži u špiljama

im. ž. 〈G kȁpljicē; mn. N kȁpljice, G kȁpljīcā〉 1. um. mala kaplja 2. 〈mn.〉 lijek u tekućemu stanju koji se primjenjuje kapanjem [kapljice za oči; kapljice za nos; kapljice za uši]; sin. (kapi) v. pod kap

gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 3. l. jd. kȁpnē, 3. l. mn. kȁpnū, aor. 3. l. jd. kȁpnū, prid. r. kȁpnuo〉 1. 〈neprijel.〉 pasti u obliku kapljice; sin. kanuti poet. 2. 〈prijel.〉 primijeniti kapljice [~ tri kapi u oko]; vidski paranjak: kapati

im. ž. 〈G kȁpsulē; mn. N kȁpsule, G kȁpsūlā〉 1. farm. čahura za lijekove 2. hermetički zatvorena kabina svemirskoga broda

im. m. 〈G kȁptola; mn. N kȁptoli, G kȁptōlā〉 rel. 1. zbor kanonika; upravno tijelo koje upravlja katedralom 2. dio grada u kojemu se sastaje zbor kanonika, u kojemu stoluje biskup ili u kojemu je katedrala

prid. 〈G kȁptolskōg(a); ž. kȁptolskā, s. kȁptolskō〉 koji se odnosi na kaptol

im. m. 〈G kapucína, V kȁpucīne; mn. N kapucíni, G kapucínā〉 1. pripadnik ogranka franjevačkoga reda 2. zool. mali majmun koji živi samo u Americi, ima dug rep koji mu služi za hvatanje za grane

prid. 〈G kapùcīnskōg(a); ž. kapùcīnskā, s. kapùcīnskā〉 koji se odnosi na kapucine

im. ž. 〈G kapùljačē; mn. N kapùljače, G kapùljāčā〉 dio odjevnoga predmeta koji pokriva vrat i glavu, ali ne i lice [kaput s kapuljačom; majica s kapuljačom]

im. ž. 〈G kàpurē; mn. N kàpure, G kȁpūrā〉 zool. drugi i najmanji od četiriju dijelova želudca preživača

im. m. 〈G kapúta; mn. N kapúti, G kapútā〉 odjevni predmet s dugim rukavima koji se oblači iznad druge odjeće [proljetni ~; zimski ~]

im. m. 〈G karàktera, I karàkterom; mn. N karàkteri, G karàktērā〉 1. skup psihičkih osobina koje osobe [čvrst ~; labilan ~]; sin. značaj 2. pren. skup svojstava čega [~ problema]

prid. 〈G kȁraktērna; odr. kȁraktērnī, G kȁraktērnōg(a); ž. kȁraktērna, s. kȁraktērno; komp. karaktèrnijī〉 koji ima snažan i pouzdan karakter, skup psihičkih osobina

prid. 〈G karakterìstična; odr. karakterìstičnī, G karakterìstičnōg(a); ž. karakterìstična, s. karakterìstično; komp. karakteristìčnijī〉 koji ima prepoznatljive značajke, posebna obilježja, koji je po čemu tipičan, u kojemu se ogleda što posebno

im. ž. 〈G karakterìstikē, DL karakterìstici; mn. N karakterìstike, G karakterìstīkā〉 v. obilježje, značajka

im. ž. 〈G karakterizácijē; mn. N karakterizácije, G karakterizácījā〉 kaz., knjiž. postupak stvaranja književnoga lika ili tumačenja kakva lika u scenskoj izvedbi

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. karakterìzīrām, 3. l. mn. karakterizírajū, imp. karakterìzīrāj, aor. karakterizírah, imperf. karakterìzīrāh, prid. r. karakterizírao, prid. t. karakterìzīrān〉 1. opisati/opisivati posebnost koje osobe ili pojave 2. odrediti/određivati karakteristike čega

im. m. 〈G karanfíla; mn. N karanfíli, G karanfílā〉 bot. 1. jednogodišnja ili višegodišnja zeljasta biljka ugodna mirisa i raznobojnih cvatova 2. mirisni cvat istoimene biljke; sin. (klinčić)

im. m. 〈G kȁrata; mn. N kȁrati, G kȁrātā〉 mjerna jedinica za količinu zlata u slitini

im. m. 〈G karatáša, V kȁratāšu; mn. N karatáši, G karatášā〉 osoba koja se bavi karateom

im. ž. 〈G karatàšicē; mn. N karatàšice, G karatàšīcā〉 žena koja se bavi karateom

prid. 〈G karatàšičina; ž. karatàšičina, s. karatàšičino〉 koji pripada karatašici

im. m. 〈G karàtea〉 sp. borilački sport nastao posuvremenjivanjem tradicionalne istočnjačke vještine namijenjene prije svega samoobrani

im. ž. 〈G karavànē; mn. N karavàne, G karavánā〉 putnička povorka s natovarenim životinjama ili vozilima

prid. 〈G karàvānskōg(a); ž. karàvānskā, s. karàvānskō〉 koji se odnosi na karavane

im. ž. 〈G kravèlē; mn. N karavèle, G karavélā〉 hist., pom. prekooceanski jedrenjak s trima ili četirima jarbolima

im. m. 〈G karbóna〉 geol. peto razdoblje paleozoika

im. m. 〈G karbonáta; mn. N karbonáti, G karbonátā〉 kem. sol ugljikove kiseline [kalcijev ~]

im. ž. 〈G karbonizácijē〉 v. pougljenjivanje

gl. dvov. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. karbonìzīrā, 3. l. mn. karbonizírajū, aor. 3. l. jd. karbonizíra, imperf. 3. l. jd. karbonìzīrāše, prid. r. karbonizírao, prid. t. karbonìzīrān〉 1. v. pougljeniti 2. v. pougljenjivati

im. ž. 〈G karcinóma; mn. N karcinómi, G karcinómā〉 med. zloćudni tumor, bolest koja nastaje nekontroliranim bujanjem stanica [~ debeloga crijeva; ~ dojke; ~ gušterače; ~ jajnika; ~ maternice; ~ pluća; ~ želudca]; sin. rak razg.

im. m. 〈G kardinála, V kȁrdināle; mn. N kardináli, G kardinálā〉 rel. 1. 〈jd.〉 naslov visokoga katoličkog dostojanstvenika koji bira i savjetuje papu 2. osoba s istoimenim naslovom

im. m. 〈G karfíóla; mn. N karfióli, G karfiólā〉 razg. v. cvjetača

im. ž. 〈G karijatídē; mn. N karijatíde, G karijatídā〉 grad., lik. potporni stup u obliku žene

im. ž. 〈G karijérē; mn. N karijére, G karijérā〉 uspješno napredovanje u kojoj službi, poslu ili djelatnosti [politička ~; znanstvena ~]

im. m. 〈G karijèrista, V karijèristu; mn. N karijèristi, G karijèrīstā〉 osoba koja je spremna sve podrediti uspjehu u karijeri

im. ž. 〈G karijèristicē; mn. N karijèristice, G karijèristīcā〉 žena koja je spremna sve podrediti uspjehu u karijeri

prid. 〈G karijèrističina; ž. karijèrističina, s. karijèrističino〉 koji pripada karijeristici

prid. 〈G kȁrijērnōg(a); ž. kȁrijērnā, s. kȁrijērnō〉 koji se odnosi na karijeru [~ političar]

im. m. 〈G kȃrijesa; mn. N kȃrijesi, G kȃrijēsā〉 med. raspadanje čvrstoga tkiva kosti ili zuba pri čemu nastaje gnojna upala

im. ž. 〈G kàrikē, DL kàrici; mn. N kàrike, G kȁrīkā〉 1. obruč koji je sastavni dio lanca 2. pren. jedinica u kakvoj cjelini, najčešće ključna za razumijevanje te cjeline 3. 〈mn.〉 sp. naprava za vježbanje u gimnastičkoj dvorani koja se sastoji od dvaju obruča obješenih o uže ♦ ~ u lancu dio cjeline, dio bez kojega se ne može

im. ž. 〈G karikatúrē; mn. N karikatúre, G karikatúrā〉 1. knjiž., lik. djelo kojim se naglašivanjem istaknutih svojstava prikazuje kakva osoba, događaj ili pojava kako bi se postigao dojam smiješnoga ili satiričnoga, često u svrhu društvene ili moralne kritike 2. pren. iskrivljena ili smiješna slika čega

im. m. 〈G karikatùrista, V karikatùristu; mn. N karikatùristi, G karikatùrīstā〉 crtač karikatura

im. ž. 〈G karikatùristicē; mn. N karikatùristice, G karikatùristīcā〉 crtačica karikatura

prid. 〈G karikatùrističina; ž. karikatùrističina, s. karikatùrističino〉 koji pripada karikaturistici

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. karìkīrām, 3. l. mn. karikírajū, imp. karìkīrāj, aor. karikírah, imperf. karìkīrāh, prid. r. karikírao, prid. t. karìkīrān〉 1. nacrtati/crtati, stvoriti/stvarati karikaturu 2. prikazati/prikazivati što na netočan ili neistinit način [~ sliku o kome; ~ smisao riječi]; sin. iskriviti pren., iskrivljavati pren., iskrivljivati pren.